Puno sam pisao o svojoj ozljedi vratne kralježnice prije 17 godina ali ne na ovakav način…
Naime nakon same ozljede moja desna strana je atrofirala nevjerojatnom brzinom, svega dva tjedna bilo je dovoljno da ruka izgubi 5 cm obima a latissimus i stražnje rame praktički nestanu…
Trenirao sam usprkos bolovima, jeo normalno ali naoko gubio…
Došlo je do iskliznuća diskova u cervikalnom dijelu i ozljede živaca, slijedi bol kao upozorenje da nešto u nije u redu.
Slijedi inhibicija tj. gašenje neuro veze s muskulaturom kao posljedica mog ignoriranja ili ne djelovanja, samim time staje i njeno hranjenje…
Dakle bez obzira na tisuće i tisuće pokreta, motoričku kontrolu i obrazac s kojim sam aktivirao te mišiće povratak nije uslijedio kako sam zamislio.

Zašto ?

Dijelom zbog liječnika koji su me proglasili invalidom i sustavno obeshrabrivali a dijelom zbog moje ideje da ću istim načinom treninga vratiti kontrolu…
Trebalo mi je podosta vremena da prilagodim trening, naime sada sam više nego ikada ranije morao razmišljati o tehnikama, disanju i stalnoj neuromuskularnoj vezi što je za nekoga tko je baratao s težinama i trenirao s velikom dozom ega bio veliki problem.
Odlazio sam na terapije, sustavno ponavljao pokrete s terapeutima međutim bez rezultata…
Frustriran maknuo sam se iz većih gymova i vratio osnovama, vratio šipki…
Stvari su polako lijegale na svoje mjesto, počeo sam osjećati mišiće leđa i ramena…

Nikada to više nije bilo isto, prevelika mišićna masa, dugo sam čekao ali svakako dovoljno da se vratim sportu.
Sa šipkom moramo balansirati, mozak aktivira dubinsku muskulaturu u želji da nas stabilizira i bez obzira na ozljede i gubitak kontrole uspostavljamo neuro povezanost i samim time ideju o mišićnom rastu.

Da pojednostavimo…
Za paljenje auta odgovoran je anlaser međutim ako nije spojen na motor ne možemo ga pokrenuti…
Odlazimo mehaničaru u našem slučaju šipci…
Postepeno restauriramo pokidane veze i sustav profunkcionira naravno shodno razini oštećenja.
Rekreativcu više nego dovoljno za život i rezultat, a sportašu ovisno o sportu i razini kompenzacije.

Danas znam više…

Prije šipke radim na stabilizaciji i propriocepciji, zagrijavam se kroz ekscentrične pokrete…
Izvodim ih dinamično pa čak i eksplozivno kada je to moguće sustavno razmišljajući o njihovom transferu u život…
Čučanj je vertikalni skok…
Mrtvo skok u dalj….
Iskoraci i rumunjski dl sprint..
U priču se uključe i habitualni mišići i ja radim ono za što sam stvoren…
Ne kopiram pokrete nego ih aktivno izvodim i moj mozak pamti osjećaj ….
Čistim loše obrasce…
Živim bez boli…
Mogu sve…
Imam jakost…

Tu negdje leži i odgovor za sve one koji dugo treniraju a napredak izostaje…
Trening nije pomicanje tereta od točke A do točke B….
Kalorija nije kalorija, hranu koristimo shodno sposobnosti aktivacije i potrebama našeg tijela.
Toliko puta sam u istu zamku uvučen s online klijentima, prerana nadopuna ugljikohidrata ili podizanje kalorija pod pritiskom gladi bez pravog uvida u aktivaciju i trening….
Sutradan letargija, pad snage i energije, uz inzistiranje slijedi i nakupljanje masnih naslaga…
Isti je slučaj s programiranjem jelovnika i planiranjem kompenzacija kod sportaša bez provođenja treninga jakosti… Ili provođenje istog vještinom uz izostanak stabilnosti…

Moje iskustvo vam odgovara na dva pitanja koja su itekako prisutna u današnjem vrhunskom sportu ali i Bodysculpt programu:

Da, trening jakosti utječe na neuropovezanost i kvalitetu kretanja…
Da, neuropovezanost je baza za asimilaciju hrane…

Naše je tijelo savršen stroj ali da bi iz njega izvukli maksimalne performanse potreban kontinuirani rad…
Ništa dobro u životu nije postignuto bez adaptacije…
Ništa lako nas ne mijenja…
Bez savladavanja sila nema zdravlja….

Be your own engineer…💪

Roni Kovačić