DISBALANS i trening izolacijom

NEPRAVILAN MOTORIČKI OBRAZAC POHRANJEN JE U NAŠEM MOZGU…
ILUZORNO JE OČEKIVATI DA NA ISTI MOŽEMO UTJECATI DODATNIM KRETANJEM, ISTEZANJEM ILI BILO KAKVOM METODOM KOJA NE SADRŽI ADEKVATNO OPTEREĆENJE…

I TO NE BILO KOJEG NEGO ŠIPKA…

ZAŠTO ?

Od kada sam se krenuo baviti ovim poslom čitam o unilateralnim rješenjima kod disbalansa kao jedinoj soluciji.
Kada je jedno rame niže i postoji torzija kod kretanja, ideja je da treba tu stranu jačati kako bi uspostavili balans, međutim priča je bitno drugačija…
To što rame pada i mi se rotiramo ne znači da je ta strana slabija nego da jednostavno nije aktivna.
U pravilu ona je snažnija…

Zašto?

Naš mozak nema drugog načina da drži tijelo u balansu osim da napinje suprotnu stranu muskulature kreirajući hipertonuse.

Hipertoničan mišić je bolan, pa time negativno utječe na obrazac kretanja a pritom nema maksimalnu ekstenziju i fleksiju što znači da je slab i nema ulogu nosioca te zglobovi preuzimaju. Stoga je ozljeda zgloba na toj suprotnoj strani logika kao i nedostatak snage.

Vratimo se na početak, balans u muskulaturi nećemo postići unilateralnim rješenjima nego onima koji zbilja utječu na aktivaciju što većeg spektra vlakana a tu dileme nema da je riječ o šipci.
Rekvizit koji je moguće najviše opteretiti što bez obzira na neuropovezanost dovodi do propisne aktivacije, naravno u amplitudi koju zadovoljavamo našom mobilnosti i morfološkim
karakteristikama.

VEĆA STIMULACIJA = VEĆA APSORPCIJA HRANE = VEĆI PROGRES

Da rezimiramo, svjesno sami ne možemo mijenjati ništa, ali mozak može ako ga pravilno i dovoljno dugo stimuliramo…

Moj primjer eklatantno potvrđuje priču…
Iskoraci u prostor, dakle kontinuirano koračanje pod opterećenjem jedna je vježba za noge koja je obilježila moju karijeru.
Uvijek sam je radio s bučicama s idejom da bez problema aktiviram leđa i time ravnomjerno oba kinetička lanca koliko vježba određuje.
No, istina je sljedeća; nakon nekoliko serija osjećao bi jako zatezanje u lijevom aduktoru i loži što je u posljednje vrijeme sve izražajnije.
Narušena statika kao posljedica radnog okruženja neminovno degradira obrazac kretanja, rame pada naprijed, rotiram se, naprežu se mišići lijeve strane držeći me u ravnoteži…
Uzeo sam šipku, smanjio teret i krenuo…
Odradio čak 8 serija od dvadesetak koraka s 50 kg na leđima bez problema…
Nema bolova, ravnomjerna aktivacija i svi mišići sudjeluju u kretnji prvenstveno zbog položaja tereta u odnosu na tijelo i kvalitete retrakcije a time i cjelokupnog stražnjeg lanca…

I cirkusanti uzimaju duge štapove za balans na špagi iako im je to vrlo dominantna karakteristika…
Uz pomoć mozga i centra za ravnotežu se kvalitetnije aktiviraju pa zašto ne bi i mi….

Roni Kovačić

LEAVE A COMMENT

RELATED POSTS